---

Izvještaj o terenskom istraživanju za drugo projektno razdoblje

Izolirani ljudi i zajednice u Sloveniji i Hrvatskoj – ISOLATION

Ovaj projekt temeljen je na etnografiji in-situ, digitalnoj etnografiji, etnografiji arhiva te na promatranju sa sudjelovanjem,drugim riječima, na dugim boravcima istraživača u različitim izoliranim mjestima u Sloveniji i Hrvatskoj. Kroz drugu godinu rezultati terenskog istraživanja ukazuju na raznorodnu prirodu izolacije kao metafore društva suočenog s posljedicama višestrukih kriza. Iskustva i opisi različitih oblika i procesa izolacija, od degradirajućih do obnavljajućih strategija svakodnevnog života, ukazuju da izolacija nije samo fizičko, već i emocionalno iskustvo, bilo da se govori o izazovima života pojedinaca u nepristupačnim planinama ili zajednica na marginama gradskih vreva. Za nas antropologe na ovom projektu, izolacija je prisutna i u pretrpanosti svakodnevnim obavezama, žudeći za predahom ili unutrašnjim mirom, kao i na dubljoj egzistencijalnoj razini, kada kriza nije nužno povezana samo s vanjskim političkim, demografskim ili ekonomskim faktorima, već i s unutrašnjim doživljajem svijeta i vlastite pozicije u njemu. Bez obzira na vanjske okolnosti planinskih tišina ili gradskih gužvi, osjećaj izolacije jest sveprožimajući. Univerzalnost i refleksivnost analitičkog potencijala izolacije  se odnosi na mnoge suvremene teme, poput otuđenja u digitalnom dobu, stresa modernog života ili egzistencijalne krize koje dolaze s preispitivanjem smisla i svrhe našeg svakodnevnog života, podjednako kao i u posljedicama nedavnih prirodnih katastrofa, poput potresa, požara ili poplava kojima svakodnevno nažalost svjedočimo. Ovim izvještajem želimo prikazati gdje smo bili i što smo postigli u proteklih godinu dana. Naša istraživanja su bila temeljita i posvećena, a rezultati ukazuju na važnost razumijevanja različitih oblika izolacije u suvremenom društvu.

Istraživači:

Lana Peternel (IDIZ), Nikolina Hazdovac Bajić (IDIZ), Ana Pernić Lewis (IMIN), Filip Škiljan (IMIN), Hrvoje Čargonja (FFZG), Lucija Mihaljević (HKS), Tanja Bukovčan (FFZG), Jana Žiljak Gršić (TVZ)

Period terenskog rada u drugom projektnom razdoblju od 23. studenog 2023 do 30. rujna 2024., što je uključivalo više od 160 dana terenskog rada.

Ukupan broj prikupljenih intervjua: 129 intervjua; 92 neformalni razgovori; preko 500 fotografija

Kronološki pregled terenskih istraživanja:

1. Gorski kotar 23.-26. 11. 2023. (Ana Perinić Lewis, Lana Peternel, Miha Kozorog)
2. Banija, Dvor na Uni 27.12. 2024. (Lana Peternel, Filip Škiljan)
3. Banija 04-12. 01. 2024 (Lana Peternel)
4. Banija, Banski Drenovac i drugo 04.01.(Filip Škiljan i Lana Peternel)
5. Banija Gornja Mlinoga 11.01. (Filip Škiljan i Lana Peternel)
6. Slovenija, Ljubljana 13.-15.02.2024. (Lana Peternel i Nikolina Hazdovac Bajić)
7. Slovenija, Črna na Koroškem 05.-12.03. (Lana eternel, Dan Podjed, Katarina Polajnar Horvat, Sandi Abram)
8. Dubrovnik 18.-24.03. 2024. (Lana Peternel i Nikolina Hazdovac Bajić)
9. Banija, Gornje jame i drugo 26.03. (Nikolina Hazdovac Bajić, Filip Škiljan i Lana Peternel)
10. Banija, Sisak 26.-29.03.2024 (Nikolina Hazdovac Bajić)
11. Hvar i Brač 08.-16.04 (Ana Perinić Lewis, Lana Peternel)
12. Žirje 08-21.06.2024 (Filip Škiljan)
13. Gorski kotar, Plešce 29.07-06.07. 2024. (Lana Peternel)
14. Žumberak, Ozalj 07.-14.07. 2024 (Lana Peternel i Hrvoje Čargonja)
15. Slovenija, Breginj/Robidišče 15.07-21.07. 2024. (Lana Peternel)
16. Susak 05.-12. 08. 2024. (Hrvoje Čargonja)
17. Hvar, Jelsa 16.-30. 09. 2024. (Lana Peternel i Nikolina Hazdovac Bajić)
18. Mljet 02.-06. 09. 2024 (Nikolina Hazdovac Bajić)
19. Zagreb/Gredelj svibanj – rujan 2024 (Lana Peternel i Nikolina Hazdovac Bajić)

1.) Terensko istraživanje: Banija, Sisak, Petrinja, Dvor na Uni i druga mjesta

Istraživači: Lane Peternel, Filip Škiljan i Nikolina Hazdovac Bajić

Period terenskog istraživanja: 27. 12. 2023; 04 -12. 01. 2024; 26.3. 2024; 26.-29. 3 2024.

Intervjui: 15 intervjua, Neformalni razgovori: 12, Fotografije: preko 100.

Mjesta istraživanja: Petrinja, Sisak, Dvor na Uni, Banski Drenovac, Bijele Vode, Gornja Mlinoga, Javornik,  Paukovc, Općina Dvor i tako dalje.

Metode: Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), etnografija arhiva (prikupljanje dokumenata iz javnih i privatnih arhiva), etnografski dnevnici

1.1. Zajednički izvještaj Lane Peternel, Filipa Škiljana i Nikoline Hazdovac Bajić

U drugoj fazi projekta, kao voditeljica, provela sam dvotjedno terensko istraživanje na području Petrinje tijekom božićnih i novogodišnjih praznika 2023./2024. godine. Cilj istraživanja bio je zabilježiti svakodnevicu Petrinjaca nakon preseljenja iz kontejnerskih naselja Sajmište i Mokošica u privremeni ili stalni smještaj. Razgovara sam sa sugovornicima koje sam upoznala tijekom prve godine projekta. Tijekom istraživanja boravila sam u Sisku, a svakodnevno sam putovala u Petrinju koristeći javni prijevoz, uglavnom autobusom. Metodološki sam se oslonila na etnografiju in-situ, primjenjujući intervjue i promatranje s sudjelovanjem. Ukupno sam provela deset formalnih intervjua i brojne neformalne razgovore s osobama koje sam prethodno upoznala tijekom prve faze istraživanja, dok su još živjeli u kontejnerskim naseljima. Ovo terensko istraživanje omogućilo mi je prikupljanje dragocjenih podataka o iskustvima preseljenja i prilagodbe, kao i o izazovima s kojima se stanovnici susreću četiri godine nakon potresa. Posebno sam se fokusirala na dinamiku svakodnevnog života u novom okruženju, istražujući strategije pomoću kojih su ljudi prevladavali izolaciju, uključujući integraciju i ponovno uspostavljanje društvenih veza. Zanimala me interakcija među susjedima u novim stanovima, kao i stupanj zadovoljstva životom u novim, posebno dizajniranim protupotresnim zgradama. Sugovornici su, kroz formalne i neformalne razgovore, ukazivali na niz problema, osobito u vezi s uspostavljanjem novih društvenih kontakata, osjećajem sigurnosti, pristupom zdravstvenoj skrbi te nedostatkom infrastrukture. Neformalni razgovori otkrili su kontinuiranu neizvjesnost, osjećaj zanemarenosti i izoliranosti, ali i vidljivu radost zbog dobivanja novog doma. Ova kontrastna iskustva odražavaju složenost života nakon katastrofe – između osjećaja sreće zbog novih početaka i frustracija zbog još uvijek prisutnih izazova. Inspirirana ovim iskustvima, u suradnji s voditeljem slovenskog projekta Danom Podjedom, napisala sam uvodni tekst pod naslovom “From Isolation to Crisolation: Understanding and Supporting Isolated Communities in Crisis” za posebni broj časopisa Traditiones, pod nazivom „Lica izolacije“. U tom radu reflektiramo iskustva naših sugovornika, uspoređujući ih s iskustvima iz Slovenije, posebice iz Črne na Koruškoj, koja se suočila s posljedicama katastrofalnih poplava. Pored toga, istraživali smo i utjecaj kriza na zajednice u Sisku i Petrinji, posebice kroz prizmu osjećaja isključenosti, bilo zbog nacionalnih, regionalnih, vjerskih ili drugih socijalnih i kulturnih specifičnosti. Tijekom istraživanja sudjelovala sam na vjerskim događanjima pravoslavne zajednice na Baniji, uključujući proslavu pravoslavnog Božića, što je pružilo dodatni uvid u ulogu religije i kulture u ovim specifičnim okolnostima.

1.2. Izvještaj Filipa Škiljana

Metode: Etnografija in-situ (neformalni razgovori, intervjui), etnografija arhiva (prikupljanje dokumenata iz javnih i privatnih arhiva)

Filip Škiljan, zaposlen u Institutu za istraživanje migracija, zajedno s Lanom Peternel, voditeljicom projekta proveo je terenska istraživanja u Dvoru na Uni te susjednim mjestima Općine Dvor uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom. U Dvoru smo imali dogovorene intervjue s pripadnicima srpske nacionalne manjine te smo razgovarali s kazivačem iz Dvora i dvojicom kazivača iz Javornika i Paukovca. Susreli smo se i s dva kazivača iz Općine Dvor. Na terenskom istraživanju proveli smo ukupno 5 intervjua i 2 neformalna razgovora. Na ovom terenskom istraživanju istraživao sam predjele Banije koja su obilježena snažnom izolacijom koju karakterizira različita degradacijska obilježja poput depopulacije, prometne izoliranosti i veliki broj napuštenih i praznih mjesta zbog kriznih povijesnih događaja. Banijska izolirana naselja, karakterizira život pored ruševina ili tragova kuća i okućnica, s devastiranom infrastrukturom, nepostojećim javnim prijevozom i, na kraju, svakodnevnom sviješću o izumiranju nekadašnjeg svakodnevnog života i nestajanja banijskih običaja i kultura. Istraživanje je provedeno u sljedećim javnim i privatnim arhivima: Hrvatski državni arhiv (fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, fond Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH-odjel bogoštovlja, fond Državno ravnateljstvo za ponovu-srpski odsjek) ; Ministarstvo kulture i medija (fototeka); Muzej grada Siska (fototeka); Državni zavod za statistiku-knjižica i arhiv; Nacionalna i sveučilišna knjižnica – odio knjiga o Domovinskom ratu; Arhiv Srba u Republici Hrvatskoj (fondovi iz Arhivskog sabirnog centra u Petrinji). Prikupljeno je oko 150 dokumenta i arhivske građe iz nabrojenih arhiva.

2) Terensko istraživanje: Gorski kotar

Istraživači: Lana Peternel i Ana Perinić Lewis

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), senzorna etnografija (senzorne biografske šetnje), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Vrijeme istraživanja: 23.-26.11. 2023. i 29.06-6.7. 2024.

Broj intervjua: 25 intervjua, 25 neformalnih razgovora

Broj fotografija: 150

Mjesta istraživanja: Čabar, Gerovo, Prezid, Plešce, Tršće, Parg, Osilnica, Prezid (Hrvatska).

2.1. Zajednički izvještaj Lane Peternel i Ane Perinić Lewis

U studenom 2023. i srpnju 2024. godine provodile smo istraživanja na području grada Čabra. Intervjuirale samo i razgovarale s djelatnicima Crvenog križa te je Lana Peternel sudjelovala u distribuciji hrane i humanitarne pomoći od Tršća, Gerova, Plešca, Prezida, tj. po cijelom području grada Čabra u sklopu aktivnosti Crvenog križa grada Čabra. Ana Perinić Lewis, vanjska suradnica zaposlena u Institutu za istraživanje migracija, prikupljala je podatke povezane s problemima vodne infrastrukture, a svoja je istraživanja temeljila na etnografiji in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), senzornoj etnografiji (senzorne biografske šetnje), etnografskim dnevnicima te fotodokumentaciji. Terensko istraživanje je omogućilo prikupljanje podataka o iskustvu izolacije te inicijativama i projektima koji omogućavaju suočavanje s različitim oblicima geografske i socijalne izolacije. Prikupljeno je 25 intervjua te 25 neformalnih razgovora i 2 senzorno-biografske šetnje. Snimljeno je preko 150 fotografija. Cilj nam je bio provesti ‘hibridnu’ etnografiju koja se oslanja na ‘promatračko sudjelovanje’ volontera (Seim 2021) obuhvaća neformalne razgovore sa stanovnicima izoliranih sela, pripremu i kuhanje hrane u pučkoj kuhinji, dijeljenje humanitarne pomoći, kupovinu lijekova u ljekarni, te druženje na neformalnim događajima. Ovo istraživanje podrazumijevalo je oslanjanje na participativno i akcijski orijentirano istraživanje koje ima za cilj razviti ‘razumijevanje društvenog i kulturnog života, istovremeno pomažući zajednicama u rješavanju izazova s kojima se suočavaju’ (Rubinstein 2018). Takav pristup nam je omogućio da se povežemo s pojedincima i zajednicama, kao i da istražimo njihovo razumijevanje doma, pripadnosti i otuđenja. Komparativna usporedba priča ljudi koji žive u izolaciji i razumijevanje različitih društvenih pozadina u gradu Čabru i selima u Gorskom kotaru bilo je ključno za razumijevanje situacije u kojima postoji sustavni nedostatak pitke vode i transporta. Konačno, analiza izolacijskih karakteristika igrala je središnju ulogu u razumijevanju subjektivnih identiteta, osjećaja pripadnosti, dobrobiti, marginalizacije, mentalnog zdravlja, društvenih nejednakosti. U Gorskom kotaru razgovarali smo sa sugovornicima, starije i srednje životne dobi koji su vlasnici kuća za odmor te dobrovoljno odlaze u „izolaciju“ koju doživljavaju kao najkvalitetniji dio svog života. U tom kontekstu pitanja izolacije nisu bila usmjerena ne negativne aspekte izolacije nego i na pozitivne strane koje omogućavaju dobrobit i blagostanje. Na temelju terenskog istraživanja u Gorskom kotaru Lana Peternel napisala je tekst o izolaciji pod naslovom „Degrading and revitalizing isolation in Gorski Kotar, a mountainous rural area in Croatia“ u kojem raspravlja kako je izolacija središnja metafora suvremenog društva, prostora i vremena u ruralnim područjima. Iskustvo izolacije je sveprisutno, bilo da ljudi žive sami u najudaljenijem naselju planinskog kraja, suočavajući se sa stvarnošću nestajanja i praznine, ili na pola puta između užurbanog grada i života pretrpanog obavezama, žudeći za odmakom i odmorom. Stanovnici Gorskog kotara, osobito starije osobe koji žive sami, mogu doživjeti duboke osjećaje izoliranosti i napuštenosti, nedostatka pristupa hrani, toplini i suosjećajnoj interakciji. Međutim, oni koji odluče ostati u svojim zabačenim domovima cijeli život mogu osjetiti brigu i prisutnost zajednice kroz svakodnevnu dostavu toplog obroka i jednostavnog pitanja s vrata: “Kako si?”. U tom kontekstu, izolacija postaje transformativna sila, utočište za pojedince koji su prethodno opterećeni stresom tijekom svog radnog vijeka. Posljedično, izolacija se pretvara u željeno stanje, posebice kada se cijeli život reorganizira i temeljito poboljša, stavljajući na prvo mjesto vrijednost života usko povezanog s prirodom. Zapisi s terenskog istraživanja ilustriraju da stanovnici Gorskog kotara prihvaćaju izolaciju tijekom krize, prepoznajući da unatoč svojoj zahtjevnoj, izazovnoj i neizvjesnoj prirodi, izolacija mijenja odnos prema sebi, sustavu vrijednosti i zajednici. Stanovnici su pokazali duboku predanost sprječavanju da najranjiviji iskuse najgore oblike razorne izolacije. Pokazali su da ih nikakva razina izolacije neće odvratiti od organiziranja i svakodnevnog otpora “ništavilu i praznini”. Njihovi napori da osiguraju svakodnevne posjete najugroženijima tijekom cijele godine primjer su prkosa administraciji i birokraciji te novoj ekonomskoj politici koja sustavno razgrađuje tradicionalnu infrastrukturu i industriju iz socijalističkog vremena, što je značajno nagrizlo temelje nekoć kohezivne društvene zajednice. Rad pod naslovom Degrading and revitalizing isolation in Gorski Kotar, a mountainous rural area in Croatia napisan je za časopis Social Anthropology, prikazujući izolaciju kao transformativnu silu, a ne isključivo kao posljedicu ili uzrok raznorodnih promjena.

3) Terensko istraživanje na Žumberku (Hartje i Grič)

Istraživači: Lana Peternel, Hrvoje Čargonja

Mjesta istraživanja: Hartje, Grič, Sošice, Radatovići, Kašt, Badovinci, Vivodina, Belošići

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua: 10 intervjua, 10 neformalnih razgovora, 2 senzorno-biografske šetnje

Broj fotografija: 70

Period terenskog istraživanja je 07-14.07.2024.

3.1. Zajednički izvještaj Lane Peternel i Hrvoja Čargonje

U proteklom projektnom razdoblju Lana Peternel i Hrvoje Čargonja proveli su terensko istraživanje na području Žumberka, prikupivši 10 intervjua i 10 neformalnih razgovora te 2 senzorno-biografske šetnje te 70 fotografija. Terensko istraživanje uključivalo je promatranje sa sudjelovanjem, intervjue i neformalne razgovore u dva budistička centra na Žumberku u Hartju i Griču. Terensko istraživanje je omogućilo prikupljanje podataka o iskustvu izolacije te inicijativama i projekatima koji omogućavaju suočavanje s različitim oblicima kulturne, prostorne i socijalne izolacije te o izolaciji kao pozitivnom, obnavljajućem osobnom iskustvu i razvojnom izazovu. Na istraživanju smo zajednički boravili u dva zasebna budistička hrama te na organiziranim aktivnostima u selima Hartje, Kalje i Grič. Budući da nismo mogli unaprijed dogovoriti intervjuiranje, razgovore smo provodili prigodno, ukoliko su se sugovornici mogli i htjeli uključiti u razgovor nakon našeg predstavljanja. Problem koji je usmjerio našu pažnju istraživanja izoliranosti na Žumberku odnosio se na koncept različitog religijskog identiteta u kontekstu multireligioznosti Žumberka. Tako smo u izoliranim selima proveli dvije senzorno-biografske šetnje. U šetnji smo razgovarali o konceptu budizma na Žumberku u kontekstu identiteta stanovnika Žumberka. Željeli smo kroz razgovor sa sugovornicima zabilježiti aktivne prakse koje se odupiru nestajanju identiteta izoliranih područja. Osim s pripadnicima budističkih centara, razgovarali smo i sa sugovornicima starije životne dobi, Žumberčanima te vikendašima, u vrtovima njihovih kuća ili hodajući po selu. Razgovore bismo započeli o uobičajenim tradicionalnim temama obitelji, djeci, ekonomskim problemima povezanima s niskim mirovinama, te smo kasnije propitivali njihove stavove prema ljudima koji žive ili dolaze u budističke hramove. Pred kraj razgovora otvarali smo teme povezane s pravoslavnim i katoličkim kulturnim i vjerskim nasljeđem, kao i pitanja vezana uz povijesne događaje tijekom i poslije Drugog svjetskog rata. Budući da smo ove teme i pitanja otvorili u prethodnom projektnom razdoblju, odlučili smo detaljno i pobliže pristupiti pitanju različitog vjerskog identiteta u udaljenim i izoliranim planinskim područjima. Stoga smo provodili intervjue šetajući kroz selo do hrama i važnih mjesta uz metodu senzorne biografske šetnje.

Hrvoje Čargonja je detaljno opisao hod kroz selo Grič: „Tako smo hodali do dvije kuće našeg odredišta Centra za meditaciju Bijela Tara, a zatim još kojih stotinjak metara uzbrdo do zadnje kuće u Griču, kuće starije sugovornice Zorke koja je odigrala važnu ulogu da te dvije kuće postanu vlasništvo Budističkog društva Mahamudra.. Kako je to slučaj kod tipične žumberačke gradnje, kuća se sastoji od prizemnog dijela koji je tradicionalno bio namijenjen za stoku i skladište i gornjeg dijela s crnim drvenim balkonom i verandom koji je bio namijenjen za stanovanje. Ove dvije kuće kojima smo se polako približavali nemaju fasadu osim malo žute sa ulaznih strana na katu, pa se vidi kako su građene od kamena pri dnu i obnavljane ciglom pri vrhu. Na njima se ističu crvena okna prozora i vrata. Na jednoj od kuća koja na katu ima sobu za meditaciju razapete su po vanjskoj drvenoj verandi raznobojne četvrtaste molitvene zastavice karakteristične za tibetanski budizam. Svaka ima svoju molitvu za sreću, mir, dobrobit, blagostanje i dr. koju vjetar raznosi krajolikom. Kombinacija tradicijske žumberačke gradnje, verande od crnog drva, crvenih okna i tih zastavica asocirala nas je na Tibet. Na zbite nastambe svojstvene visokim planinskim područjima kao što su Alpe i Himalaja. Kako smo se približili dočekala nas je predsjednica Budističkog udruženja Mahamudra i njegov glavni spiritus movemens. Sa pripadnicima zajednice boravili smo tri dana. Kako nam je objasnila ona ovdje njeguje majčinsku energiju i ženski aspekt tibetanske budističke tradicije. Tara je božica odnosno jedna od boddhisatvi u Tibetanskom budizmu koja utjelovljuje majčinsko suosjećanje prosvijetljenog bića. U našim razgovorima doticali smo se potrebe prosvjećivanja ovih prostora koji su zagađeni negativnim energijama.

Sugovornici su pričali kako su odabrali Žumberak jer je taj prostor navikao na različitost. Tu su prema njihovom mišljenju, grkokatolici i rimokatolici, pa su i budisti dobrodošli. Kroz intervjue smo dobili opise niza ritualnih radnji iz tibetanskog budizma koji omogućavaju duhovnu transformaciju prostora. Jedan od takvih tekućih projekata je i izgradnja stupe koju namjeravaju postaviti na livadi poviše kućica. Drugi budistički centar u Hartjima svojom modernom arhitekturom i unutrašnjem uređenju kao i svojom vanjskom ogradom, prostor  centra izdvaja se od lokalnog prostora što i odražava namjenu prostora i način na koji se koristi. U centru se održavaju programi na kojima dolaze ljudi na povlačenje i meditaciju. Programi traju minimalno dva dana a sastoje se od predavanja, meditacija i vježbanja. Inače članovi koji gravitiraju centru pripadaju jedinoj registriranoj budističkoj religijskoj zajednici u Hrvatskoj. U centru na Hartovskom vrhu nije nitko trajno nastanjen. Karmen i Žarko dolaze povremeno i žive u Zagrebu. Karmen ponekad od mještana u Hartju kupuje jaja i povrće. Kaže da bi voljela kad bi mogla više uposliti stanovnike da rade na održavanju centra kao što je košnja, održavanje i čišćenje, ali na žalost stanovnika nema puno ili su već zauzeti. Karmen kad priča o odnosima s lokalnom zajednicom pokazuje oprez ali tvrdi da ima dobre odnose, što su nam potvrdili i neki mještani u selu s kojima smo razgovarali. Za Žumberak su se odlučili jer se činio dovoljno izolirano a opet dovoljno blizu Zagreba, te je bio otvoren prema religijskoj raznolikosti.“

Inspirirani terenskim istraživanjem na Žumberku napisali smo tekst pod radnim naslovom Regenerating isolation and the tale of two buddhist retreat centers in Žumberak, a remote area in Croatia kojeg ćemo poslatiu časopis Cultural Anthropology, prikazujući obnavljajuću izolaciju kao dio identiteta novih stanovnika Žumberka.

4) Terensko istraživanje na otoku Žirju

Istraživač: Filip Škiljan

Period terenskog istraživanja 8. do 21. lipanj 2024.

4.1. Izvještaj Filipa Škiljana

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, polustrukturirani dubinski intervjui, neformalni razgovori), etnografija arhiva, fotodokumentacija.

Broj intervjua: ukupan broj intervjua je 14

Broj fotografija: 50

Period terenskog istraživanja 8. lipnja do 21. lipnja 2024. 

4.1. Izvještaj Filipa Škiljana

Na otok Žirje došao sam 8. lipnja i ondje sam za zadatak imao istražiti na koji način su otok i otočani nekada funkcionirali, odnosno kako su otočani živjeli nekada, a kako oni žive sada. Budući da je otok Žirje jedan od najudaljenijih otoka šibenskog arhipelaga, a uz to je u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio vojna baza, ovaj je otok dobar primjer izolacije i izoliranosti na teritoriju Dalmacije. Sa svakim kazivačem proveden je polustrukturirani dubinski intervju koji je trajao između 45 minuta i sat i pol. Intervjui su provođeni u kućama kazivača i u vinogradu u Žirajskom polju, a svi su intervjui snimljeni i pohranjeni kod kolegice Lane Peternel, voditeljice istraživanja. Kazivače sam pitao o doseljavanju na otok, nekadašnjem načinu života, porodima, upoznavanju mladih, vjenčanjima, smrti, Drugom svjetskom ratu, socijalističkom periodu, vojnim bazama na otoku, migracijama na otok, migracijama s otoka, zabavi na otoku, izolaciji otoka, Domovinskom ratu, osnovnim životnim problemima nekada i danas na otoku. 9. lipnja obavio sam razgovor s Nadom Gačanin na temu otoka i izolacije. 10. lipnja sam razgovarao s Nevenom Vranković, potom 11. lipnja s Igorom Jerkovom, 12. lipnja s Edijem Dodigom, 13. lipnja s Bogdanom Dobra, 14. lipnja s Mirom Alićem, 15. lipnja s Tomom Šižgorićem, 16. lipnja s Miroslavom Jajcem, 17. lipnja s Marijom Šižgorić i Olivom Mučić, 18. lipnja s Nenadom Miškićem, 19. lipnja s Maksimom Romanom (u Šibeniku), 20. lipnja s Jere Bilanom i 21. lipnja s Marijom Alić. Na otoku su posjećene i južna i sjeverna baterija (bitnice), potom arheološki lokaliteti, etnološki lokalitet (lokva), a razgovori su obavljani na četiri mjesta (u Muni, u Pečenjoj, u Koromašnoj i u Selu). Razgovori su i zapisivani u terenski dnevnik koji sam vodio tijekom istraživanja.

Uz fotodokumentaciju na otoku sam otkupio od Edija Dodiga njegov rukopis o povijesti župe Žirje u kojem je prikupio sve osnovne informacije o povijesti otoka od prvih spomena do današnjih dana. Kazivači su dali vrlo zanimljive iskaze o tome kako su se nekada žene porađale na otoku, o tome kako su njihovi preci doselili na otok u bijegu pred Osmanlijama, o tome kako su brakovi sklapani te kako je položaj žene u braku bio inferioran, odnosno kako su žene boravile na otoku dok su muškarci plovili, o običajima oko smrti (čuvarina mrtvaca), o stradanju stanovništva u Drugom svjetskom ratu (posebno od strane Nijemaca kada je čitava otočna populacija trebala biti pobijena). Zanimljivi su iskazi o socijalističkom periodu na otoku kada je otok pretvoren u vojnu bazu zbog svoje isturenosti prema Italiji. Mještani su govorili o povezanosti s vojskom, o tome koliko su dolasci vojnika na otok promijenili način života mještana, o emigraciji s otoka u gradove, ali i u prekomorske zemlje (Ameriku, Australiju, Južnu Ameriku…). Posebna tema je bila vezana za izolaciju otoka tijekom socijalizma, ali i u vrijeme nakon uspostave neovisne Hrvatske. Broj otočana drastično se smanjio, a na otok se doselilo nešto stranih državljana, povratnika iz stranih zemalja i slično. Razgovarao sam s kazivačima o odnosima otočana prema doseljenicima. Posebna tema bila je Domovinski rat o kojoj sam doznao najviše od otočana Mire Alića koji je bio zapovjednik jedne od baterija na otoku. On je podrobno opisao kako je otok Žirje bio važan za obranu Šibenika. Kazivače sam također pitao o tome kako otok danas živi, na koji način mještani surađuju s kopnom i kakav je svakodnevni život danas. Materijale koje sam prikupio na otoku namjeravam objaviti u obliku teksta koji će nositi naslov Identitet otoka Žirja u prošlosti i sadašnjosti.

5) Terensko istraživanje u Zagrebu

Istraživači: Lana Peternel, Nikolina Hazdovac Bajić

Mjesto istraživanja: prostori uz bivšu tvornicu Gredelj iz vremena njezinog postojanja

Autoetnografija, etnografski dnevnici, fotodokumentacija, intervjui, zvučna autoetnografija

Broj intervjua: 5 neformalnih razgovora, 2 intervjua, 30 zvučnih zapisa

Broj fotografija: 12

Period terenskog istraživanja: svibanj – rujan 2024.

5.1. Izvještaj Lane Peternel

U prvom projektnom razdoblju istražujući izolirane prostore u Zagrebu, moj cilj je kroz intervjue, etnografiju i autoetnografiju te senzornu autoetnografiju prikazati sjećanja na tvornički kompleks Gredelj. Tijekom Nikolininih dolazaka u Zagreb nastojali smo prošetati uz Gredelj i snimati zvukove te kroz senzornu autoetnografiju razgovarati o gradskom izoliranom prostoru. Istražujući Gredelj u sjećanjima susjeda otvorili smo novi prostor etnografije, autoetnografije i senzorne autoetnografije,. Prikupljali smo zvukove uz pomoć Koala aplikacije na mobitelu modificirali i pokušali primijeniti u inovativnim etnografskim analizama. Koala je softver koji omogućuje snimanje, manipulaciju i reprodukciju zvučnih uzoraka (engl. samples). Uzorci mogu biti dijelovi glazbe, zvukovi iz okoline, glasovi ili bilo koji drugi audio zapis. Sampler omogućuje korisniku da koristi te zvukove u stvaranju novih glazbenih kompozicija ili u live izvedbama, a u etnografiji se koristi kako bi se razotkrio prostor zvukova ili zvučni krajolici koje drugim etnografskim tehnikama ne možemo prikupiti. Snimanje se izvodi pomoću mikrofona telefona ili tableta, potom se sekvencionira i ponovo reproducira potičući raznorodne ideje i asocijacije. Cilj nam je napisati rad o zvučnoj autoetnografiji.

Postavljam si pitanja kako su (bivši) mlađi naraštaji, kojima pripadam, danas ljudi srednje životne dobi, doživljavali prostor socijalističke tvornice. Sjećanja pokušavam provocirati zvukom. Nadalje želim propitati socijalni položaj ljudi koji su radili i živjeli u Gredelju za vrijeme socijalizma. Želim istražiti što je Gredelj mogao ili trebao biti u razdoblju kapitalizma u Hrvatskoj? Na taj način propitujem koncept izolacije kroz vremensku dimenziju te istražujem pitanja prostorne, socijalne i ekonomske integracije ili izolacije u povijesnom kontekstu. Istraživanje započinjem u stubištu u zgradi na adresi Vukovarska 235/2 na uglu sa Strojarskom ulicom. Neformalne razgovore sam provodila kod prijatelja i susjeda s kojima sam odrastala i živjela od 1979 do 1989 te s članovima vlastite obitelji. Započinjem snimanjem zvona na ulazu u stubištu, zvuka otvaranja brave na ulaznim vratima, vlastitih koraka do dizala i zvuk dizala. Snimam vožnju dizalom, zaustavljanje na drugom katu i otvaranje vrata dizala. Nadalje snimam zvuk zvona na ulaznim vratima mog bivšeg stana u kojem sada živi moj mlađi brat. Za mene Gredelj je manje-više fizički i mentalno potpuno izoliran, sivi i zastrašujući prostor pored kojeg sam odrastala cijelo desetljeće. Stoga sam željela istražiti onaj dio osobne povezanosti s prostorom kao dio životne povijesti, s kojim sam vizualno bila svaki dan povezana, a danas predstavlja moju osobnu izolaciju jer ni na koji način više ne živim to vrijeme.

Međutim, htjela sam napraviti iskorak od zvučnog istraživanja prostora i vremena kroz sjećanja te sam na konferenciji Europskog društva socijalnih antropologa proširila znanje na radionici zvučne etnografije (engl. sound ethnography). Zvučna etnografija je relativno nov i inovativan pristup u etnografskim istraživanjima, a koristi zvuk kao primarni način za bilježenje i istraživanje kulturnih i društvenih fenomena. Ovaj metodološki pristup omogućuje istraživačima da se usredotoče na auditivne aspekte svakodnevnog života zajednica koje proučavaju, često koristeći snimke zvukova, glasa, okoliša ili muzike, kako bi uhvatili specifična iskustva i dinamiku prostora. Zvučna etnografija može biti korištena za bilježenje akustičnog pejzaža zajednica (zvukovi gradova, sela, rituala, prirode), snimanje razgovora ili intervjua s fokusom na ton, emocije i ritam govora, prikupljanje kulturno značajnih zvukova ili glazbenih praksi. Cilj zvučne etnografije je pružiti širu senzornu perspektivu u antropološkim istraživanjima, jer omogućuje istraživačima i publici da kroz zvuk pristupe značenjima i emocijama na načine koji tekstualni ili vizualni pristupi ne mogu u potpunosti prenijeti. Time se ističe da kultura i identitet nisu samo vizualni fenomeni, već su i duboko ukorijenjeni u zvučne dimenzije svakodnevnog života.

Pokušala sam naći prostor koji me podsjećao na izolaciju iz vremena aktivne tvornice Gredelj. Našla sam ga u liftovima ili dizalima vlastite zgrade u kojoj sam živjela. Vrlo zvučno ograničeno mjesto koje je budilo emocionalno snažne asocijacije na vrijeme odrastanja, kao moje izolirane osobne povijesti. Vizualno je dizalo ili lift zadržalo svoj ondašnji stari dizajn te svi i najmanji tehnički dijelovi, od brave i ključa s kojim se otvaraju teška željezna vrata s velikim neprobojnim staklom, do gumba i male crvene lampice na vratima potpuno identične i danas. Zaključila sam da Gredelj snažno u mojim sjećanjima zrcali usamljenost koju sam osjećala u najintimnijim trenucima mog života. Uz  zvukove lifta, moja izolacija je obilježena čekanjem  mame  s posla,  prijateljice s petog kata, bake, tate, svih koji su mi bili društvo. Dio mog etnografskog dnevnika: „U tom liftu postavljeno je ogledalo kao u „susjedovoj kupaoni“. Na visinu najmanjeg odraslog člana naše male zajednice u stubištu. U našoj zgradi to je bio susjed Ronald. Ronald je bio profesor fizike u srednjoj školi, rodom sa otoka Silbe, kuhao je najbolje špagete s umakom od rajčice (pašta šutu). Druge tate nisu stigli ugraditi ogledala u liftove.“

6) Terensko istraživanje u Sloveniji

6.1) Ljubljana – Participativna ljubljanska autonomna zona – PLAC

Istraživači: Lana Peternel, Nikolina Hazdovac Bajić

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Razdoblje istraživanja: 13-15. 2. 2024.

Neformalni razgovori: 15

Zajednički izvještaj:

U proteklom projektnom razdoblju Lana Peternel i Nikolina Hazdovac Bajić provele su terensko istraživanje u Ljubljani, vodeći neformalne razgovore te promatrajući i sudjelujući na događanjima u prostorima Participativne ljubljanske autonomne zone (PLAC). Korištena metodologija u prikupljanju građe bazirala se prvenstveno na neformalnim razgovorima sa odabranim akterima te promatranju sa sudjelovanjem. Terensko istraživanje je omogućilo prikupljanje podataka o inicijativama i projekatima koji omogućavaju suočavanje s različitim oblicima socijalne isključenosti.

U prvom projektnom razdoblju istražujući izolaciju cilj je bio opisati i djelomično prikazati socijalne i kulturne kontraste u urbanom prostoru Ljubljane. Stoga smo na terenu istraživali u napuštenim praznim prostorima koji su postali prostori za život onim društvenim skupinama koje opisujemo kao marginalne – beskućnike, migrante i radikalne anarhiste. Suradnici Dan Podjed i Sandi Abram, odlučili su provoditi istraživanja u Pothodniku Ajdoviščina i na društvenim događanjima supkulturnih grupa, pa smo se pridružile na terenu. U drugom projektnom razdoblju s kolegama iz slovenskog tima istraživale smo u prostoru PLACa tj u prostorima Participativne ljubljanske autonomne zone (PLAC). PLAC je prostor skvoterske zajednice koja aktivno i na različite načine provodi izravnu brigu za urbani prostor kroz sve njegove dimenzije. Istražujući slučaj Participativne ljubljanske autonomne zone (PLAC), skvotiranog područja koje je u prošlosti služilo kao radnička menza, danas zajednica u prvi plan stavlja prostorizaciju brige unutar, kroz i za društvo kao način demonstracije solidarnosti i njegovanja odnosa u svakodnevnim životima ljudi i svih živih i neživih pojava u okruženju. Organiziraju se različite aktivnosti od „otvorene slobodne menze“, predavanja, radionica, restauracije i obnavljanja starih materijalnih objekata, pa do stvaranja potpuno novih vrijednosti. U tom periodu, uz Sandijevo vođenje kroz prostor sudjelovali smo na predavanju o ženskim reproduktivnim pravima, o predavanju o političkim represijama tijekom dvadesetog stoljeća u Sloveniji, te u kasnijim debatama. Također, upoznale smo se s voditeljima različitih tečajeva, umjetnicima koji uređuju prostor PLACa, majstorima koji se brinu da prostor ima struje, vode i grijanja. Istraživanje ćemo nastaviti i u trećoj godini.

6.2) Gorjanci/Drašiči

Istraživači: Lana Peternel, Hrvoje Čargonja

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua: 2 intervjua u Drašičima

Tijekom boravka na Žumberku, proveli smo cijeli dan (13.07. 2024) na terenskom istraživanju u Drašičima.

U proteklom projektnom razdoblju Lana Peternel i Hrvoje Čargonja su terensko istraživanje proveli na području Gorjanca u Sloveniji (hr. Žumberak) u selu Drašiči, vodeći neformalne razgovore. Korištena metodologija u prikupljanju građe bazirala se prvenstveno na neformalnim razgovorima sa mještanima sela, vlasnicima malih obiteljskih gospodarstava i promatranju sa sudjelovanjem. Terensko istraživanje je omogućilo prikupljanje podataka o obnavljajućem iskustvu izolacije te inicijativama i projekatima koji omogućavaju suočavanje s različitim oblicima geografske i socijalne izolacije, te izolaciji kao pozitivnom iskustvu. Proveli smo dva intervjua koje nam je dogovorio kolega Dan Podjed. Kao i u prvom projektnom razdoblju, razgovarali smo s vlasnikom uljare i vlasnikom vinarije. Terensko istraživanje kao i prošle godine uključivalo je sudjelovanje u događajima na gospodarskim imanjima te prikupljanje terenskog iskustva i pregled dostupne etnografske građe o životu male zajednice u Žumberku. Zajednica se desetljećima bavi vinarstvom i u novije vrijeme proizvodnjom ulja iz različitih biljaka. Pitanje identiteta ljudi koji žive u Drašićima, bilo da se radi o lokalnom ili nacionalnom, regionalnom ili kulturnom identitetu u razgovorima zamijenio je identitet onog s čime se ljudi bave i po čemu su poznati u Sloveniji. Razgovarali smo s vinarom koji je svoj identitet izgradio na parodiji nacionalizma, regionalizma, vjerskih fanatizama i svih isključivih identiteta s radikalnom ideologijom kao dominantnom strukturom i sadržajem. Tako nam je pričao o „vlastitoj autonomnoj državi u kojoj se svi stanovnici moraju zvati po njemu“. Naravno, a on se zove Vinko po vinu i Vodopivec kao ljubitelj ispijanja vina. On je izolaciju opisao kao apstraktno stanje pogodno za parodiranje svih oblika nametnutih identiteta lokalnih, regionalnih ili nacionalnih političara, ideoloških vizionara, influensera i tako dalje. Želi ostati anoniman, izoliran i opet jedinstven u tome. Organizira i održava tajne sastanke po vinogradima, hod kroz vinograd po mraku i slično. U sljedećem projektnom razdoblju kolega Dan Podjed je najavio duži teren.

6.3) Robidišče/Breginj

Istraživači: Lana Peternel

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua: 11

Broj neformalnih razogovora: 10

Broj fotografija: 327

Razdoblje istraživanja od 14-21.07.2023.

Na teren u Breginj otišli sam na poziv Mihe Kozoroga i Boštjana Kravanje koji su se tim izoliranim prostorom bavili iz perspektive etnografije granica, sjećanja i prostorne izoliranosti. Breginj, iako pola sata vožnje od Kobarida je itekako živo mjesto s 200 stanovnika, 20 đaka u osnovnoj školi i trgovinom. Nema hotela, nema restorana, nema niti kafića. Jedino mjesto na kojem se može naručiti kava ili piće je u malim privatnim muzejima rata i elementarnih nepogoda, poput potresa. Breginj je nedaleko od Robidišča, 20 minuta vožnje automobilom i činilo nam se da je ove godine bolje istraživati u mjestu bez turističkih sadržaja. U Breginju je upisana fronta i potres, drugim riječima, kao i na Baniji, katastrofa i rat u trajanju od par desetljeća. Fronta na rijeci Soči bila je dio bojišnice od šest stotina kilometara između Italije i Austro-Ugarske, duga devedeset kilometara između Julijskih Alpa i jadranske obale. Danas je fronta turistička, planinarska destinacija koja svoj značaj duguje Prvom svjetskom ratu. Fronta je formirana 23. svibnja 1915., kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, i trajala je do 9. studenog 1917., kada su talijansku vojsku porazile austro-ugarske i njemačke snage kod grada Kobarida. Fronta je paradoksalno donosila život u prostore doline, kao što je i odnijela živote oko petsto tisuća vojnika raznih nacionalnosti koji su na bojišnicu dovedeni iz raznih dijelova Austro-Ugarske i Italije. Kao što i danas formira ekonomiju i kulturu cijelog kraja na jedinstven način, fronta je duboko utjecala na civilno stanovništvo jer su mnogi stanovnici obližnjih gradova i sela evakuirani u razne dijelove Austro-Ugarske i Italije. Tako dolinu Soče možemo promatrati kroz različite slojeve “konfliktnih krajolika” tijekom dvadesetog stoljeća. Složen sustav utvrda, rovova, skloništa, špilja i vojarna je sa zaleđem bila povezana vojnim cestama i željezničkom prugom danas predstavljaju planinarske puteve i šetnice uz kanjon rijeke. Fontu osim linije razgraničenja označenom bodljikavom živom su činila brojna skladišta, vodovodi, žičare, bolnice, groblja, crkve, svetišta, javne kuće i radionice, a snažno su se usjekla u život civilnog stanovništva. Iako bi se o životu prije, za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata te o pojedinim borbama na Soškoj fronti moglo reći mnogo više na terenu smo pokušali sagledati kako naslijeđe rata danas interpretiraju stanovnici Breginja, malog mjesta uz granicu sa Italijom. Zanimale su nas razlike u službenim narativima Muzeja Prvog svjetskog rata u Kobaridu i malih zbirki rata po selima. Posebno zato što u malom selu postoje privatne male arhivne ratne zbirke koje kroz vlastitu komparativnu perspektivu suprotstavljaju institucionalni krajolik ratnih organizacija, udruga i dionika razvijajući golemu mrežu, koja, unatoč svojoj općoj uključivosti i dijaloškoj orijentaciji u proizvodnji značenja, uspostavlja specifične konceptualne i kulturne poretke. U selu Breginj svakodnevno smo razgovarali s vlasnicima malih ratnih arhiva i zbirki koji kroz interpretacije stvaraju sliku izolacije ili integracije bolne prošlosti. Sve zbirke koje smo posjetili su sastavljene od ratnih materijala iz svih ratova na ovim prostorima. Od elipsi vojnih aviona JNA, do malih stražarskih kućica i bodljikavih žica. U tom pogledu granica nije prazan izoliran prostor, nego mjesto u kojem vrijeme postaje jedna jedinstvena kapsula. 

6.4.) Črna na Koroškem i Žerjav

Istraživači: Lana Peternel, Dan Podjed, Sandi Abram, Katarina Polajnar Horvat

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, neformalni razgovori, intervjui), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua: 20

Broj neformalnih razogovora: 10

Broj fotografija: 327

Period: 05-12.03. 2024

Zajednički izvještaj:

Bilješke s terena

U sklopu projekta „Izolirane osobe i zajednice u Sloveniji i Hrvatskoj“ umjesto na granično područje Goričkog otišli smo na terensko istraživanje u Črnu na Koroškem i Žerjav. Odabrali smo ih zbog nedavnih poplava koje su imale veliki utjecaj na živote i reakcije stanovnika. Istraživanje nakon katastrofe u Sloveniji želimo usporediti s istraživanjem katastrofa u Hrvatskoj, tj. na Baniji. Zanimalo nas je kako su ljudi reagirali na kriznu situaciju i kakve su se promjene dogodile u njihovim stavovima i spremnosti na moguće buduće katastrofe. Ovaj odabir lokacija omogućio je dragocjene uvide u otpornost i solidarnost zajednice u kriznim vremenima, kao i njihov proces oporavka i spremnost za moguće slične događaje u budućnosti.

Poplave koje su u kolovozu 2023. pogodile Črnu na Koroškem i Žerjav prouzročile su izuzetno tešku situaciju na ovim područjima. Nemilosrdni prirodni fenomen doveo je do toga da su mjesta bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta, s prekinutim cestovnim vezama, uništenom električnom mrežom, ograničenom ili čak nedostupnom opskrbom vodom gotovo tjedan dana. Rijeka Meža i Javorski potok, inače važni izvori vode za regiju, zbog obilnih padalina izlili su se iz korita i poplavili kuće, infrastrukturu i ceste. Ovaj katastrofalni događaj dodatno je pogodio ionako teško dostupna područja Slovenije, koja su bila suočena s posljedicama potpune izolacije i velikih oštećenja infrastrukture.

Unatoč ovoj strašnoj situaciji, ljudi su se solidarno povezali i okupili, donoseći snažan osjećaj jedinstva i zajednice. Usmjerili su svoje snage na pomoć najugroženijima i pomagali jedni drugima kao nikada prije. Volonteri su dolazili iz cijele Slovenije kako bi pomogli u čišćenju i obnovi nakon poplava, a ljudi su velikodušno donirali novac, odjeću, potrepštine i druge potrepštine koje su bile vitalne za pomoć pogođenim zajednicama. Najranjiviji dio zajednice, štićenici Doma za starije osobe i osobe s posebnim potrebama postali su najotporniji dio nudeći smještaj, lijekove, skrb i hranu stradalnicima. Država je brzo reagirala na situaciju i preuzela vodeću ulogu u čišćenju riječnih korita, uređenju infrastrukture i obnovi oštećenih objekata i prometnica. Hitno čišćenje riječnih korita, koje je u prošlosti bilo uvelike zanemareno, sada je ključno za sprječavanje mogućih budućih poplava i očuvanje sigurnosti stanovništva. Unatoč tome što je država brzo i učinkovito pristupila otklanjanju posljedica poplava, među ljudima se pojavio strah, tzv. “iskonski strah”, vezan za mogućnost ponavljanja sličnih događaja u budućnosti. Međutim, odgovor zajednice na ovu prirodnu katastrofu pokazao je sposobnost ujedinjenja i solidarnosti te spremnost da se nosi s izazovima koje prirodne katastrofe nose. Ukupno smo proveli preko dvadeset intervjua i neformalnih razgovora. Snimili smo tristotinjak fotografija razrušenih mostova, infrastrukture, kuća, vrtova i devastirane prirode. Razgovarali smo s gradonačelnicom Črne, ravnateljicom Centra za rehabilitaciju starijih osoba i osoba s posebnim potrebama, ravnateljem škole, ravnateljem Vatrogasnog centra, turističkim djelatnicima, prodavačima, poljoprivrednicima, turistima i slično.

Črna leži na 575 m nadmorske visine na ušću rijeke Meže u Javorski potok na početku Mežiške doline. Sa sjevera ga okružuje Šumahov vrh, sa zapada i sjeverozapada Peca i Obistove skale. Ima oko 2100 stanovnika koji su većinom zaposleni u CUDV-u, TAB-u i trgovinama, ali ima i nekoliko poljoprivrednika koji žive u okolici. U prošlosti je razvoj Črne na Koroškoj bio usko vezan uz rudarstvo i željezaru, što je oblikovalo gospodarsku i kulturnu sliku mjesta. Razdoblje industrijske revolucije donijelo je brzi rast i prosperitet, a samim time i porast broja stanovnika i razvoj infrastrukture. Rudarske su aktivnosti privlačile radnike iz svih krajeva, pridonoseći raznolikosti i bogatstvu zajednice. Črna na Koroškem i danas je važno središte regije koje se uspješno prilagodilo suvremenim izazovima. Iako je rudarstvo postalo prošlost, grad još uvijek njeguje svoju kulturnu baštinu i razvija se u turističko odredište. Čuva svoje prirodne ljepote i nudi brojne mogućnosti za rekreaciju i opuštanje u prirodi. Osim toga, razvio se i kao središte održivog razvoja, gdje se potiče ekološki osviješten način života i gospodarenje resursima. Time je Črna na Koroškem postala primjer uspješne transformacije industrijskog grada u održivu zajednicu koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost u skladnu cjelinu. U općini Črna na Koroškem smjestilo se naselje Žerjav, koje ima bogatu povijest, snažno obilježenu prisustvom rudnika. Žerjav je u prošlosti bio iznimno važan zbog svog rudnika koji je bio ključni izvor gospodarske aktivnosti u regiji. Rudnik je privukao radnike sa svih strana i mjesto je cvjetalo i raslo. Ta su razdoblja obilježena intenzivnom gospodarskom aktivnošću i društvenim razvojem. Osim ekonomskog utjecaja, rudarska aktivnost također je utjecala na lokalnu kulturu i zajednicu. Rudarski radnici činili su čvrstu i kohezivnu zajednicu koja je svoj identitet gradila na temeljima rudarskog rada. Tradicija i nasljeđe rudarskog života u Žerjavu živi i danas, a ogleda se u lokalnim običajima, kuhinji i društvenim običajima. Danas je Žerjav pretvoren u mirno naselje koje prkosi svojoj prošlosti rudarskog grada. Iako rudnik više ne radi, njegov utjecaj je i dalje prisutan u obliku industrijske arhitekture i spomenika. Naselje se prilagodilo suvremenim izazovima i razvoju te se usmjerilo na održive industrije poput turizma, rekreacije i prirodnih resursa. Poštuje i čuva svoju prošlost kao dio svoje kulturne baštine, a istovremeno se otvara novim mogućnostima i prilikama za budućnost. Rudnik olova i cinka u Žerjavu u prošlosti je ostavio duboke ekološke posljedice na okolno područje.

Eksploatacija ruda uzrokovala je onečišćenje zraka, vode i tla, što je štetno utjecalo na lokalni okoliš i zdravlje stanovništva. Emisije teških metala poput olova i cinka uzrokovale su onečišćenje zraka, što je utjecalo na kvalitetu zraka oko rudnika. Osim toga, otpad iz rudnika zagađivao je i izvore vode, što je imalo negativan utjecaj na vodeni ekosustav i pitku vodu u regiji. Zagađenje tla također je bilo značajan problem, ograničavajući mogućnosti za poljoprivredu i druge aktivnosti na otvorenom. Pozitivno je što su posljednjih desetljeća poduzete mnoge mjere kako bi se smanjio ekološki utjecaj rudnika. Čišćenje i sanacija okoliša te korištenje naprednijih tehnologija u rudarstvu pridonijeli su smanjenju onečišćenja. Usvojeni su i strogi ekološki propisi za kontrolu emisija i odlaganja otpada, što je značajno smanjilo utjecaj rudnika na okoliš. Unatoč tome, ekološko pitanje rudnika olova i cinka u Žerjavu ostaje važan problem lokalne zajednice i vlasti. Stalna briga o kontroli onečišćenja, redovito praćenje kvalitete okoliša te poduzimanje mjera čišćenja i sanacije ključni su čimbenici očuvanja zdravog i održivog okoliša u regiji.

7) Dodatna mjesta istraživanja

7.1) otok Hvar kao kontinuirano mjesto istraživanja izolacije

Istraživačica: Ana Perinić Lewis, Lana Peternel

Vrijeme istraživanja: 8-16.4. 2024. i 16.-30. 09. 2024.

Etnografija in-situ (neformalni razgovori, intervjui), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua i neformalnih razgovora: 10

Broj fotografija: 40

Razdoblje istraživanja od 20.-30. listopada

Zajednički izvještaj:

Mjesta istraživanja: Jelsa, Poljica, Zastražišće, Gdinj, Bogomolje i Sućuraj,

Istraživanje na otoku Hvaru uključili smo zbog kontinuiteta antropoloških i etnoloških studija, posebno usmjerenih na istočni dio otoka, poznat kao “otok unutar otoka” (Perinić Lewis 2017). Taj dio Hvara povijesno je bio izoliran zbog geografskih karakteristika, a naseljavanje je započelo tek u 15. stoljeću, dok je najmlađe naselje, Sućuraj, formirano u 17. stoljeću naseljavanjem izbjeglica s kopna. U 21. stoljeću istočni dio Hvara ostaje slabo povezan s ostatkom otoka. Cesta D116 nije obnavljana od sedamdesetih, a naselja poput Zastražišća, Gdinja i Bogomolja nemaju vodovod, često pate od problema s električnom mrežom i internetskom povezanošću. Terensko istraživanje započeli smo u Jelsi, proučavajući lokalnu bibliografiju o Hvaru. Posjetili smo istočni dio otoka i Sućuraj, gdje smo bilježili stanje infrastrukture i napuštenih objekata te razgovarali s lokalnim stanovnicima i proizvođačima. U selima Zastražišće, Gdinj i Bogomolje dogovorili smo dubinske intervjue, dok smo u Sućurju koristili metodu senzorne, hodajuće etnografije, istražujući izolaciju tog dijela otoka. Prikupljali smo znanstvenu literaturu za daljnju analizu i pisanje radova.

 Nakon terenskog rada, sudjelovali smo na simpoziju Anatomija otoka, gdje smo raspravljali o pitanjima infrastrukture, sezonalnosti, gentrifikacije i depopulacije, te dogovorili nastavak istraživanja fokusiranog na rijetke poduzetnike na istočnom dijelu otoka. Uz naše šire istraživanje, dodatno smo provodili istraživanja u suradnji s Vatrogasnim društvom općine Jelsa. Naime, zbog stalnog nedostatka infrastrukture za pitku vodu, vatrogasci iz Jelse brinu o opskrbi vodom za preko 500 kućanstava. Kroz ovo istraživanje promatrali smo kako ljudska inicijativa može premostiti praznine u materijalnoj infrastrukturi te koje izazove treba savladati u takvim uvjetima. Naš cilj bio je prikazati kako se izolacija, koja se često doživljava negativno, može transformirati u činove empatije i podrške. Isticanjem ključne uloge vatrogasaca, pokazali smo kako lokalne zajednice uspješno prilagođavaju nedostatke infrastrukture te kako izolacija može postati izvor zajedničke otpornosti i solidarnosti. Podatke prikupljene tijekom istraživanja komparativno smo analizirale s kolegicom Nikolinom Hazdovac Bajić, koja je problem vodne infrastrukture istraživala na Mljetu te prezentirale na konferenciji Anatomija otoka na Hvaru pod nazivom Voda na otocima, čimbenik nestajanja ili opstanka.

7.2) Dubrovnik/Trebinje (BiH)

Istraživačica: Nikolina Hazdovac Bajić, Lana Peternel

Broj intervjua: 15 intervjua

Broj neformalnih razgovora: 10

Broj fotografija: 12 fotografija

Period istraživanja od 18. do 24. 03. 2024., kontinuirani teren Nikoline Hazdovac Bajić

U Dubrovniku smo se usredotočile na istraživanje međureligijskog dijaloga između Srpske pravoslavne crkve i dominantne katoličke zajednice, s ciljem razumijevanja dinamičnih odnosa koji oblikuju suživot na ovom povijesno složenom prostoru. Tijekom jednog tjedna intenzivno smo radile na terenu, razgovarajući s predstavnicima pravoslavne crkve u Dubrovniku, kao i s građanima koji su aktivni u obje vjerske zajednice. Fokus našeg istraživanja bio je na načinima na koje se kroz dijalog premošćuju povijesne napetosti i kako se ostvaruje suživot, unatoč brojnim preprekama. Posebno su nas zanimali pojmovi i koncepti koji se odnose na dugogodišnji dijalog između ove dvije religijske zajednice, koji se proteže preko državnih granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovaj dijalog, obilježen redovitim godišnjim susretima, pruža okvir za promišljanje i reinterpretaciju suživota na područjima koja su nekoć bila obilježena sukobima. Unatoč povijesnim tenzijama, kontakt između zajednica posljednjih desetljeća stvorio je priliku za razvoj novih oblika razumijevanja, temeljenih na toleranciji i zajedničkoj prošlosti. Tijekom boravka u Dubrovniku, imali smo priliku pratiti događanja vezana uz pravoslavni Uskrs, što nam je omogućilo dublji uvid u religijske prakse i rituale. Također smo posjetili Trebinje, grad s druge strane granice, gdje smo fotografirali promjene koje se događaju u kontekstu međugranične dinamike. Promatrali smo kako čvrsta schengenska granica, koja sada razdvaja ove zajednice, oblikuje ekonomske i društvene odnose, ali i kako ljudi iz Dubrovnika i dalje koriste prostor zaleđa, unatoč novim političkim preprekama. Naše istraživanje također je uključivalo pitanja o strategijama akulturacije te o načinima na koje ljudi koji dolaze raditi u Dubrovnik uspostavljaju svoje kulturne i religijske identitete. Posebno nas je zanimalo kako izolacija, koja se s obje strane granice manifestira na različite načine, utječe na ove procese. Na temelju ovog istraživanja napisale smo izlaganje pod naslovom Orthodoxy as an Invisible Identity in Croatia and Abandoned Sacred Places, koji smo predstavile na međunarodnoj konferenciji Religious Conversions and Atheization in 20th Century Central and Eastern Europe u Kopru. Ovaj rad predstavlja važan korak u našem nastojanju da bolje razumijemo složenost religijskih i kulturnih identiteta u kontekstu suvremenih političkih i društvenih izazova.

7.3) Otok Mljet

Istraživačica: Nikolina Hazdovac Bajić

Vrijeme istraživanja: 02-06. rujna 2024.

3 intervjua

5 neformalnih razgovora

Ustupljene fotografije polja, hrane, pripreme hrane

Izvještaj Nikoline Hazdovac Bajić:

Tijekom rujna provela sam tri opsežna intervjua s predstavnicima lokalne vlasti i institucija te pet neformalnih razgovora sa stanovnicima otoka Mljeta, istražujući izazove vezane uz opskrbu pitkom vodom. Sugovornici su bili voljni podijeliti svoja iskustva, a neki su mi ustupili i fotografije koje dokumentiraju postavljanje vodovodne infrastrukture u mjestu Polače. Kroz ove razgovore postalo je jasno da problem opskrbe pitkom vodom nadilazi pitanje svakodnevnog korištenja; prisutna je i ozbiljna ekološka prijetnja povezana s otpadnim vodama koje se neadekvatno tretiraju na otoku. Ovi problemi naročito pogađaju otočane tijekom ljetnih mjeseci kada je potražnja za vodom izrazito visoka, a dostupni resursi ograničeni. Naime, većina stanovnika ima poljoprivredne površine u blizini svojih kuća, dovoljne za vlastite potrebe, ali ljetne suše i povećana potreba za vodom čine održavanje tih površina gotovo nemogućim. Ovi izazovi posebno su teški za starije generacije, koje se oslanjaju na tradicionalne metode uzgoja, ali su prisiljeni suočavati se s modernim infrastrukturnim problemima. Osim pitanja pitke vode, otpadne vode predstavljaju veliki ekološki rizik za more i okolinu. Ribolov, kao jedna od ključnih aktivnosti lokalnog stanovništva, ugrožen je zagađenjem mora, osobito u lukama gdje se otpadne vode iz naselja ispuštaju bez adekvatne obrade. Sugovornici su izrazili zabrinutost zbog toga što ne mogu sigurno čistiti ulovljenu ribu u moru, bojeći se kontaminacije fekalijama. Ovaj problem mnogi od njih vide kao ozbiljan udar na njihov tradicionalan način života, posebno za starije otočane kojima je ribolov ne samo izvor hrane nego i dio kulturnog identiteta. Isto tako, izolacija otoka i nedostatak razvijene infrastrukture natjerali su lokalno stanovništvo da razvije različite prakse preživljavanja, često kombinirajući moderne tehnike s tradicionalnim znanjem. Ova simbioza suvremenih i tradicijskih metoda pokazuje koliko je važna prilagodljivost otočana u suočavanju s infrastrukturnim nedostacima, ali i kolika je potreba za boljim sustavnim rješenjima. Podatke prikupljene tijekom istraživanja komparativno sam analizirala s kolegicama Anom Perinić Lewis i Lanom Peternel te prezentirala na konferenciji Anatomija otoka na Hvaru pod nazivom Voda na otocima, čimbenik nestajanja ili opstanka.

7.4.) Otok Susak

Istraživači: Hrvoje Čargonja

Etnografija in-situ (promatranje sa sudjelovanjem, polustrukturirani dubinski intervjui, neformalni razgovori), etnografski dnevnici, fotodokumentacija.

Broj intervjua: ukupan broj intervjua je 14

Broj fotografija: 20

Period terenskog istraživanja 5. do 12. Kolovoza 2024. 

Izvještaj Hrvoje Čargonja

Nakon terena u Žumberku i Gorskom kotaru gdje smo istraživali „obnavljajuću“ izolaciju, htjeli smo vidjeti kako taj pojam rezonira u nekom drugom prostoru. Kroz 14 intervjua s lokalnim stanovništvom te onima porijeklom s otoka, Hrvoje se pitao može li se govoriti o obnavljajućoj izolaciji otoka Suska. Njegov zapis u etnografskom dnevniku pod naslovom: „Ukrašene karijole i izolacija kao prostor igre na Susku“ donosimo u odabranim paragrafima:

„Dok sam se ujutro vraćao s plaže doručkovao sam kupine koje rastu uz gotovo sve puteve na Susku. Čini se da postaju glavno voće na otoku budući da vinova loza nestaje. Ima vinograda, u kojima je pokošena trava između nasada, ali ti stari čokoti daju jako malo grožđa. Izgleda da se ta polja održavaju u ovom stanju ne zbog prinosa već zbog državnih otočkih subvencija.  Pa ipak, to crno grožđe bio je jako slatko neku večer kad sam se kasno navečer po mraku vraćao s uvale Nasuzanski. Zapravo s obilaska Suska po plaži. Naime, ovaj oveći pješčani sprud veličine kojih 2 sa 1 km, obrastao trskom može se obići u 3-4 sata hoda. Nije najjednostavnije to skakutanje po škrapama, ali kontinuirane promjene kamene teksture i pijeska prava su geološka poslastica. Kažu da nitko ne zna kako je zapravo izgledala izvorna vegetacija na Susku jer je u prošlosti plodno muljevito tlo toliko iskorištavano da je osim vinograda  bilo malo druge vegetacije pa kako kaže jedan austrijski putopisac, na otoku se nigdje nije čula ptica. Zato je većina pjeskovitih brežuljaka terasasta, da se iskoristi svaki komadić zemlje. Zbog straha od erozije mještani su kažu davno zasadili trsku po rubovima koja je sad uz kupinu i otrovni bršljan dominantna na otoku. Polja i terase su zapušteni, samo ih je nešto malo uz glavni put od Donjeg do Gornjeg sela ali više kao Potemkinovo selo za državne institucije i za zalutale dehidrirane šetače poput mene koje je iznenadila večer na obilasku oko otoka. Tih je par grozdova na starim čokotima koje sam pronašao lampom dok sam glavinjao u mraku tražeći put od uvale bila vrhunska nagrada za moj napor.

Već se dobrano diglo sunce i kraj mene su po širokom, betoniranom putu prolazili traktori s prikolicama koji su glavna transportna vozila na otoku. Maknuo sam se sa strane da prođu i usput mljackao kupine i čačkao bodlje iz kažiprsta ovog preslatkog i okrutnog voća.  Pristao je katamaran pa su stigli novi turisti. Njihove kofere i namirnice i robu za apartmane i jedan restoran trebalo je dignut do Gornjeg sela.  Na otoku nema auta. To jest, ja sam vidio jednu večer samo jedan rasklimani i naravno neregistrirani džip koji se truckao po nebetoniranom putu prema Velikoj Straži. Za kretanje ljudi koriste bicikle. Kaže jedan stari šjor, najbolje su one stare ponice jer ti ostalo sve pojede ruzina. No, najprisnije i najsveprisutnije sredstvo prijevoza s kotačem je karijola. Nema kuće na susku koja nema bar jednu karijolu. Stoje naslonjene uz kućni ulaz, često s kućnim brojem kojem pripadaju. Kraj jedne urešene vikendice na zapadnom izlazu iz luke, vlasnik je u ogradi okućnice predvidio i posebno parkirno mjesto za svoju zelenu karijolu. Nerijetko su karijole ukrašene, s cvjetovima, zlatnim napisima, redom obojene u razne boje. Zelene, sive, smeđe, plave. A važne su za prijevoz bilo čega što stigne brodovima ili što se kupi u jedinom dućanu u luci u Donjem Selu. Voze ih svi i muškarci i žene i mladi i stari. A često se djeca rado voze u njima na putu do plaže. Izolacija ovog prostora snažno je obilježena izostankom automobila. Za veće dostave restoranima i kafićima po donjem selu koriste se glasni traktori koje nema svatko. No, ljudima za dnevnu i priručnu uporabu najvažnija je karijola, a njezina važnost istaknuta je kreativnim fokusom i jednom zaigranošću koja s tim karijolama mili kamenim bijelim ulicama. Nisu to samo obične prljave karijole, to su auti u mjestu bez auta i tako možda metonimijski predmet svih onih konotacija koje za sobom nose automobili.

Požurio sam se jer sam htio stić na kraj mise u Gornjem selu da razgledam crkvu, a i ta vidim tko su žitelji ovog mjesta sada usred ljetne sezone. Dvorište ispred crkve bilo je puno ljudi u svojim ljetnim opravama. Djelovali su uređeni i boje su bile šarene, no ono što me najviše iznenadilo bio je zvuk njihovog govora. Mješavina staroslavenskog, talijanskog ispresijecanog sa američkim engleskim istočne obale. Kad sam ih slušao zvučalo je kao da igraju neku igru staklenih perli, naizmjenično ubacujući riječi iz različitih kulturnih registara i sidreći ih u američkom engleskom koji je očito njihov osnovni jezik. Susak je poznat po tome što je najveći dio iseljenika emigrirao u Hoboken u New Jersey pa sad druga i treća generacija iseljenika dolaze po ljeti na Susak i govore jezik koji se govori samo u Hobokenu. Navečer u klubu iseljenika gdje kartaju, igraju dame posebno je živo, glasno a nekad i razuzdano. Ima dosta i mladih ljudi i djece. A neki od njih smatrali su važnim na Susak donijeti i svoje republikanske političke stavove pa je jedna od ulica u Donjem selu premošćena propagandnim natpisom Donalda Trumpa. Naime stalnih žitelja Suska je jedva 80, ali po ljeti broj kažu dosegne i do 2000. Nisu to samo iseljenici i njihove obitelji, ima naravno i hrvata, slovenaca, talijana, njemaca i drugih koji su pokupovali kuće na otoku i zaljubili se u njegovu napredujuću divljinu i izolaciju. Na otoku ima i jedan hotel, uz tri dodatna restorana u Donjem selu, klub iseljenika i jedan restoran u Gornjem selu. Velik dio uređenih kuća izdaje se u privatnom smještaju.

Dok sam se spuštao s Gornjeg sela jednim od triju strmih stepenica, za oko mi je zapela jedna kuća na kojoj se vijorila LGBT zastava. Kao i većina kuća opasana je ogradom i kapijom, osiguravajući privatnost vlasnika, ali boja prozorskih okna, kreativno uređenje kapije s brodskim užetom, kvaka na kapiji odavala je posebnu kreativnost vlasnika. Primijetio sam slično i kod brojnih drugih sličnih ograđenih kuća. Nerijetko je vanjska ograda od trske s nekim uskim prolazom i vratima koji bi vodili u skriveno dvorište i prostor obitavanja koji je maštovito uređen. A ta kreativnost i improvizacija posebno me se dojmila kod jednog skloništa u uvali Tisno na jednoj od pješčanih terasa. Netko je od naplavljenog materijala na obalu – drveta, dasaka, brodskih bova, plastike, boca – složio sklonište polu ukopano u pijesak s ležaljkama za plažu po podu a uokolo postavio konceptualno osmišljene šarene nakupine tog morskog otpada.

Plaže na otoku mogli bi ugrubo podijeliti na one na sjeveroistoku i one na jugozapadu. Ove prve pogotovo istočno od luke pješčane su sa pješčanim dnom koje se proteže daleko u more tako da je na glavnoj plaži i na plaži Bok u slijedećoj vali potrebno hodat i do 200 m da bi voda bila do kuka. Zapadno od luke na sjevernoj strani, obala je stjenovita sa nekoliko manjih plaža s oblucima, a najljepše od njih su Bardalka i Punta valica na samom zapadu otoka s koje je zalazak sunca najljepši. Na jugozapadnoj strani obalni pojas je širi, otok je više izložen djelovanju vjetra i valova pa se od pješčanih brežuljaka do mora često pružaju dugačke kamene ploče i rasjedi. Ono što je očito na svim tim plažicama do kojih domile šetači ili brodice su improvizirana skloništa od naplavljenog drva i trske koja kupačima pruža cjelodnevni zaklon od sunca. I svako to krhko sklonište ima svoj način kako je izvedeno, ukopano i uklopljeno na plažu. Svjedoči o trenucima kreativnosti i igre u turističkoj dokolici baš kao i slaganje kamena jedan na drugi koje se ponekad može vidjeti na obali.

Na otoku nema otrovnih zmija ili nekih većih zvjeri tako da korak kroz obrasle putiće nije opterećeno strahom. Dok bih hodao sa mnom su se utrkivali gušteri kojih je primjetno veliki broj. Vidio sam zeca u vinogradu i tetrijebe, miševe i štakore. Posebno su mi bili intrigantni uski i zavojiti putevi ponekad i par metara usječeni u otočke pješčane brežuljke kroz koje bi se probijao na putu do plaža. Više su sličili uskim vododerinama nego putevima. Zajedno sa geologijom, vegetacijom neobičnom za jedan mediteranski otok i drugi niz neobičnosti neke od kojih sam spomenuo (neobičan jezik, izostanak automobila, karijole, kreativna gradnja itd.) sve to konstruira ovaj otok kao poligon za eksperiment, za izazov u pristupu i interpretaciji. Susak je istureni otok sjevernog Jadrana. Izolacija ovog mjesta utemeljena je u njegovom zemljopisnom položaju, geomorfologiji i povijesti. Danas otok je primarno mjesto koje oblikuje turizam. Doć na Susak znači živjet sve te neobičnosti od kojih je sazdana njegova topologija, a živjet sa takvim drugostima, makar i na koji tjedan samo, znači improvizirat, znači igrat se. Slično kao što to rade djeca na igralištu kraj zgrade negdašnje škole, gdje su sinoć i neki iseljenici zapjevali uz harmoniku. Kao prostor drugosti Susak je poligon za igru jer kao i svaki okvir za igru ima osobine koje ga izdvajaju od neizvjesnosti i opasnosti stvarnog života i tako čine sigurnim, ali opet dovoljno neizvjesnim da ta igra može bit avantura. Tako je ovdje to igra američkih iseljenika koji kroz igru sjećanja, ljetnih susreta kreiraju svoj nostalgični identitet, igra vlasnika kuća koji ih maštovito uređuju kao prostor nekog drugog doma, igra šetača koji se kroz zarasle stazice upućuju na istraživanje i avanture, igra s gradnjom skloništa od naplavljenog materijala ili igra sa ukrašavanjem karijola.

Iz svega navedenog, čini mi se da prostor obnavljajuće izolacije nužno posjeduje tu dimenziju igre i kreativnosti. Usudio bih se tvrditi da je upravo taj element igre ono što obnavljajuću izolaciju čini obnavljajućom. Susak kao maleni i skučeni prostor donosi redukciju koja je obuhvatljiva, to nije prostor nekog velikog otoka, već otoka koji se može prohodati u nekoliko sati. U toj redukciji postoje neobičnosti poput nekih posebnih pravila igre s kojima se treba računati da bi se bivalo na otoku. Sve zajedno čini poligon te igre obnavljajuće izolacije koja onda od sudionika zahtjeva kreativnu izmještenost uljuljkanu u ograničenu neizvjesnost. I kao i sva kreativna izmještanja tako i ovo u obliku bivanja u neobičnom prostoru, potiče kreativnost i na drugim životnim planovima. Izolacija tako postaje prostor igre.“

8) Uključivanje studenata u projekt ISOLATION

8.1.) Hrvoje Čargonja je uključio u projekt 20 studenata u sklopu kolegija Analiza antropoloških podataka na Studiju antropologije (2. godina), Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Studenti su u okviru teme projekta intervjuirali 12 sugovornika te su analizirali i prezentirali rezultate. Intervjue su provodili u različitim dijelovima Hrvatske: na otoku Visu, u Gorskom kotaru, na Baniji, u Zagrebu, Međimurju i Slavoniji. Studenti su radili u paru. Intervjue su transkribirali i analizirali u Max QDA programu za obradu kvalitativnih podataka. Na temelju analize napisali su eseje te su ih prezentirali za ocijene. Najvažnije je da su ukupno šest studenata iz prijašnje generacije svoje rezultate prezentiralo na međunarodnoj konferenciji Europske asocijacije socijalnih antropologa „Why the workd needs antropologists“ u Supetru na otoku Braču. Na Braču su o izolaciji govorili, Petra Rupe i Andrej Galjar:  Etnografija privilegirane izolacije: obitelji koje su iz Zagreba doselile u Crni Lug/ Ethnography of Privileged Isolation: Families Relocating from Zagreb to Crni Lug; Gabrijela Soldan i Josipa Ladović: “Što si duže ovdje, to ti više fali dom” – etnografija na daljinu na primjeru rada u inozemstvu / “The Longer you Stay Here, the More you Miss Home” – Long-distance Ethnography of Foreign Workers; Lana Bunić i Filip Marko Srdić: „Samo želim živjeti” – razumijevanje izolacije transrodnih osoba / “I Only Want to Live” – Understanding Isolation in Transgender People te Kristina Krakić i Lea Glavaš, Kriza, nestašica, samoća…– etnografija života u izoliranim područjima na primjeru ljudi starije životne dobi na Baniji / Crisis, Shortage, Loneliness… – Ethnography of Life of the Elderly in Isolated Areas in Banija. Program konferencije je u prilogu izvještaja.

8.2.) Lucija Mihaljević je uključila u projekt 6 studenata u sklopu kolegija Antropologija medija (5. godina) na Odsjeku za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Studenti su u okviru teme projekta analizirali koncepte medijske izolacije. Istraživali su medijske tekstove o izoliranim zajednicama pogođenima potresom 2020. godine u Petrinji. Prikupljeni su tekstovi u digitalnim i tiskanim izdanjima dnevnih novina (npr. 24sata) koji su kontinuirano pisali o problemima ljudi nakon potresa.

8.3) Lana Peternel je uključila u projekt 30 studenata u sklopu kolegija Digitalna antropologija na Studiju digitalnog dizajna (3. godina) Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Studenti su u okviru teme projekta dizajnirale plakate te ih prezentirali na međunarodnom skupu u Ljubljani 30.5.2024.

8.4.) Tanja Bukovčan je uključila u projekt 20 studenata u sklopu kolegija Uvod u vizualnu antropologiju na Studiju antropologije (2. godina), Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Studenti su u okviru teme projekta snimali vizualne i audio materijale te su analizirali i prezentirali na domaćim i međunarodnim konferencijama i festivalima. Na konferenciji na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom E-SL4EU – E-SERVICE LEARNING FOR MORE DIGITAL AND INCLUSIVE EU HIGHER EDUCATION SYSTEMS predstavljena su četiri filma: Izolacija i zaborav /Isolation and oblivion; Autorice/Authors: Karla Barjaktarić Stepan i Magdalena Međimorec; Ovdje je nekad bilo Lastovo /This was once Lastovo; Autori/Authors: Nika Vlatko i Bruno Restović; BEBA Autori/Authors: Mia Luka Vincetić, Leonarda Delić, Filip Marko Srdić, Postaja /Train stop, Autorice/Authors: Mia Markoč i Mia Španiček. Dva filma BEBA i Postaja su prihvaćena na KRATFEST 2024 koji su održava od 9 do 11 listopada 2024. godine u Kratovu u Sjevernoj Makedoniji.  

8.5.) Jana Žiljak Gršić organizirala je izložbu u Tehničkom muzeju Nikola Tesla pod naslovom Kreativno studiranje – Izolacija. Dizajn na temu izolacija izradili su studenti Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Voditeljica projektnog zadatka Izolacija je prof. dr. sc. Jana Žiljak Gršić, dekanica TVZ-a, a mentorirale su cijeli kreativni proces predavačice Ulla Leiner Maksan, Morana Jugović i Marko Pašalić. Tema i koncept dio su bilateralnog projekta „Izolirani ljudi i zajednice u Sloveniji i Hrvatskoj – ISOLATION.” Na izložbi su predstavljeni studentski radovi iz polja 2D i 3D dizajna s kolegija grafički dizajn, dizajn praktikum, dizajna digitalnih proizvoda, inovacije u informatici i projektiranje inovacija TVZ-a. Izložbom radova studenata informatičkog dizajna TVZ-a pridonosi se senzibilizaciji javnosti na društvene probleme i potrebe. U društvenim i humanističkim znanostima, kao i u umjetnosti, izolacija je fascinacija zato što je za njezino razumijevanje i interpretaciju nužna imaginacija. U tom smislu istraživači suvremenu izolaciju opisuju prikupljajući manje poznati fundus različitih udaljenih prostora i prikrivenih iskustava. Kroz zamišljanje današnjih oblika izolacije iz naše se perspektive najviše probijaju na površinu subjektivni doživljaji i prakse zainteresiranih promatrača. U tom pogledu izolacija govori, o individualnim i kolektivnim iskustvima, prenoseći doživljaje promišljanja različitog kulturnog sadržaja. Povezujući razmatranja o izolaciji, ona je sve samo nije fenomen nedostojan istraživanja i promišljanja. Ona je sve rašireniji oblik života oblikovan djelovanjem i utjecajima politike i društva, pandemija, klimatskih promjena i drugih procesa. Drugim riječima, izolacija nastaje mnogo prije nego što su ju ljudi osjetili i odredili kao univerzalno iskustvo. Izolacija jest odraz suočavanja sa sjećanjima, materijalnim i duhovnim nasljeđem, izazovima upravljanja sadašnjicom, međunacionalnim razlikama i socijalnom nejednakošću. Kao što se može shvatiti iz istraživanja izolacije, ne postoji samo jedan pogled na nju već je ona mnogoznačni analitički koncept vrijedan mnogostrukog interdisciplinarnog, pa tako i umjetničkog promišljanja.